Senzorni park za naš osmijeh kojeg smo počeli graditi u dvorištu Centra za autizam Rijeka je park koji svojim oblikom, materijalima i spravama zadovoljava potrebe osoba sa senzornim poteškoćama. Senzorne poteškoće su poteškoće koje nastaju na senzornom putu od podražaja koji ulazi u organizam putem vizualnog (vid), taktilnog (dodir), auditivnog (sluh), olfaktornog (miris), gustativnog (okus), proprioceptivnog (svjesnost o svom tijelu, njegovim dijelovima i položaju u prostoru) i vestibularnog (kretanje i ravnoteža) sustava, njihove obrade u mozgu (procesiranje) do davanja odgovora dijelovima tijela kako

da reagiraju (ponašanje). Autizam je u 80% slučajeva udružen sa senzornim poteškoćama, tako da su kod većine osoba sa autizmom izražene i smetnje senzornog sustava. Najnovija istraživanja potvrđuju da je svako 60. novorođeno dijete rođeno s autizmom, a sve je više djece kod kojih su izražene samo senzorne poteškoće, ali se s vremenom takva djeca, zbog neprilagođene okoline (prejaki ili preslabi zvukovi, mirisi, boje, svjetlost, dodiri raznih materijala i dr.) zatvaraju u svoj svijet i izgledaju kao djeca s autizmom. Sva djeca bez poteškoća razvijaju svoj senzorni sustav u parkovima, na ljuljačkama, toboganima i dr.

Kod takve djece senzorni sustav se razvije do 7-9 godine života kada su spremna na sve više intelektualnog učenja, a manje na igru u parkovima. Kod osoba s senzornim poteškoćama igra u senzornim parkovima treba biti terapija, bez obzira na dob. Stručno vođene igre i aktivnosti u takvim parkovima su jedini način kako bi se poboljšalo opće funkcioniranje. Osnovni cilj izgradnje, korištenje i terapije u senzornom parku je “osmijeh na licima djece i starijih osoba sa autizmom i senzornim poteškoćama”, na način što će  tijekom i nakon izvođenja terapije senzornih aktivnosti doći do:

1. poboljšanja komunikacije s okolinom
2. razvoja sposobnosti učenja
3. razvoja socijalizacije (potrebe za druženjem)
4. smanjenje stereotipnih ponašanja (njihanje, skakanje, ležanje na podu, vrtnja i sl.)
5. smanjenje ili izostanak agresivnih, autoagresivnih i nepoželjnih oblika ponašanja (razbijanje stvari, namještaja, stakala i sl.)
6. razvoja pozitivne slike o sebi (zadovoljstvo samim sobom)
7. osvještavanja, prepoznavanja i imenovanja trenutnog osjećajnog stanja i ispravnog reagiranja na njega
8. … i svega onoga što je nama „ljudima bez senzornih poteškoća“ normalno kao što je sjedenje u kinu i gledanje filma, odlazak u restoran i čekanje jela, odlazak u supermarket i čekanje reda na kasi, boravak na mjestima gdje se okuplja puno ljudi i sl.